ZRENJANIN – Lutkarska scena Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ priprema predstavu „Miša Pupin Idvorski“ po originalnom tekstu Uglješe Šajtinca, povodom 170 godina od rođenja Mihajla Pupina, našeg velikog naučnika, pisca, dobrotvora i rodoljuba.
Predstava će biti premijerno izvedena u utorak, 21. maja, u 18 časova, a prva repriza u četvrtak, 23. maja, u 18 časova.
Autor teksta: Uglješa Šajtinac, reditelj: Petar Pejaković, total dizajn: Blagovesta Vasileva, kompozitor: Zoran Bulatović Bale.
Igraju: Predrag Grujić, Snežana Popov, Miroslav Maćoš, Ana Čupić, Marija Pantin, Nataša Milišić i Kristijan Kardoš.
A za ovu priliku predstavljamo vam reditelja predstave Petra Pejakovića i autora komada Uglješu Šajtinca.
Priča o rođenju, odrastanju i odvajanju od porodice Mihajla Pupina kako bi se “sledio put srca”… Da li ova priča o našem, ali i svetskom naučniku rodom iz banatskog Idvora spada u one priče koje prate skoro sve znamenite i talentovane ljude koji hoće ili moraju da odu iz svoje sredine da bi ostvarili sebe?
– Naša predstava o Pupinu istražuje kako najranije djetinjstvo utiče na odrastanje „velikih“ ljudi. Porodica, pažljivost, toplina, ljubav, priroda, životinje i biljke, igra, mašta, radost, pjesme i priče su sastojci koji su dio ovog „recepta“. Važan dio te priče je i samostalnost. Biti svoj i biti odgovoran za sebe. Odvajanje od porodice i odlazak iz sredine u kojoj si ponikao su jako bitni momenti. Oni vode ka osamostaljivanju, traženju svog puta i upoznavanju svijeta. Svijet se mora upoznati, bez toga nema velikih djela. I, naravno, školovanje. Vrhunske škole, profesori i fakulteti su preduslov za značajan put. Naša predstava završava tu gdje počinje školovanje i odvajanje od porodice. Zanimalo nas je ono što je Pupin zauvijek ponio sa sobom na taj veliki put. Ognjište, glas majke, ljuljanje koljevke, pogaču, đeram, livade, igre sa sestrama, maslačak, Puline, Tamiš, zvuk zemlje,…
Autor dramskog teksta “Miša Pupin Idvorski” je Uglješa Šajtinac sa kojim se poznajete od studentskih dana, da li vam je to omogućilo jasnije razumevanje pri definisanju teme i izboru iz građe koja će biti najpogodnija za obradu, tj. inscenaciju?
– Uglješa je, prije svega, dobar i poseban čovjek i rjetko odličan pisac. Tako da je to bilo presudno za saradnju i divan lirski tekst koji je napisao. „Miša Pupin Idvorski“ je nježan, poetičan, slikovit i nadahnut pozorišni tekst. Sa malo rječi postignuto je nepregledno puno, kao ravnica. Ovaj komad za sve uzraste nudi obilje podsticaja, provocira i inspiriše, obavezuje svojom obazrivošću, ali i nudi nepregledan prostor slobode za čitanje i scensku igru. Hvala Uglješi za to. Baš je privilegija raditi predstave sa tako napisanim tekstom.
Mi smo se veoma lako i brzo dogovorili prije nego što je tekst nastao u kojem pravcu bi trebala da ide priča. Da treba da ostane u Idvoru i u tim prvim slikama iz djetinjstva koje svakoga najviše odrede. Dobro smo se razumijeli i sa velikom radošću smo pristupili saradnji na predstavi. Ta radost u radu je nešto što mi je veoma važno. Uvijek mi je bilo žao što se u ovih trideset godina koliko se poznajemo od studentskih dana Uglješa i ja nismo više družili i sarađivali. Sada mi je još više žao.
Da li je i koliko je ovu priču o odvajanju od porodice i o podršci roditelja detetu pri izboru budućeg zanimanja neophodno ispričati današnjim roditeljima i deci?
– Veoma je važno. To je jedna od onih „opasni“ podrazumijevajućih tema, i samim tim, nevažnih. Uvijek se trudim kada radim predstave za djecu, da ih paralelno radim i za roditelje i odrasle. Da predstave imaju paralelni plan. „Miša Pupin Idvorski“ jeste u velikoj mjeri i priča o značaju odnosa djece i roditelja. Danas je taj odnos u velikoj mjeri drugačiji nego u vrijeme Mišinog djetinjstva. Uticaj porodice i roditelja je tada bio mnogo veći, ma koliko se teže živjelo. Mislim da su i roditelji bolje određivali prioritete i vrednovali stvari. Čini mi se da su danas roditelji razmaženi i da su im pobrkane vrednosti.
Prema onome što se može videti da urađeno na dosadašnjim probama, čini nam se da Lutkarska scena zrenjaninskog Pozorišta i vaša autorska ekipa pripremaju predstavu služeći se jednim drugačijim ili neobičnijim “lutkarskim jezikom” u odnosu na onaj na koji smo možda navikli?
– Odlučio sam se da posegnemo za manje konvencionalnim sredstvima. To je moj način rada i inače. Mislim da je prirodno da kada govorimo o velikim ljudima i velikim djelima da posežemo u prostor koji izlazi iz konvencija. Namjera je da se u formalnom smislu napravi iskorak koji bi pratio Mišin iskorak. Da potražimo posebnost koja je potrebna da bi se uradilo nešto novo i značajno. U tom smislu, svaka od devet slika iz Pupinovog djetinjstva koje je Uglješa napisao, ima svoj ključ, svoj patent. U predstavi će se tako naći i sjenke, i teatar objekata, i muzički teatar, i fizički teatar, i razni drugi scenski patenti.
Ono što mi je posebno važno da sam u pozorištu u Zrenjaninu ostvario saradnju sa odličnim glumačkom ekipom i timom umjetničkih sradnika. Neobično lagano i jednostavno smo dolazili do važnih i složenih scenskih rješenja. Posvećenost i atmosfera u pozorištu su onakvi kakvi se samo mogu poželiti. Zaigranost, kreativnost, odnosi kao u porodici, odgovornost, kombinacija mladosti i iskustva su nešto što je obilježilo rad na predstavi. Nažalost, te stvari zajedno su veoma rjetke danas u pozorištu. I treba ih čuvati.
Pročitajte još:
Preuzmite našu Android aplikaciju sa Google Play Store.
