Narodne pesme koje su nekada odjekivale Vojvodinom

VOJVODINA – Narodne pesme koje su odjekivale Vojvodinom, bogato nasleđe iz prošlih vekova, polako blede. Međutim, u muzičkim kritikama i zbirkama muzikologa, tragovi ovih pesama i dalje odjekuju kao uspomene na davna vremena.

Među starijim stanovnicima Vojvodine, još uvek se prepoznaju stihovi poput „Ala volim garavu, kad poveže maramu, kad poveže do po čela, pamet mi zanela“. Pesme kao što su „Četir konja debela“, „Čija li je taraba“, „Čuješ li Kato“, „Šalaj mati“ i „Škripi đeram“ i dalje odzvanjaju, čuvajući svoj poseban šarm i duh.

Međutim, pesme kao što je „Peva peto“, sa stihovima „Peva peto na dudu jalovcu, dopala se devojka udovcu“, polako padaju u zaborav. Tu su i pesme poput jednostavno naslovljene „Rukavice s prstima“, čija prva strofa zvuči: „Rukavice s prstima, Mara šiške nosila Hej, hej, u naš kraj po devojku ili raj“.

Narodna muzika Srba u Vojvodini nosi duboku tradiciju i nije prepuštena slučaju. Grupno muziciranje, pevanje i sviranje su osnovne karakteristike. Pesme su često zasnovane na troglasnim ili četvoroglasnim harmonijama, koje su evoluirale pod uticajem nemačkih doseljenika sa svojim harmonikama.

Osim toga, značajan uticaj su imali i pevačka društva, koja su obogatila zvuk tercama do oktava. Zanimljivo je da je narodna muzika i danas prisutna u svakodnevnom životu, prateći razne događaje i emocije. Pesme su deo tradicije za male i velike prilike – od rođenja, krštenja, pa sve do svadbi, praznika i nedelja.

Foto: wikimedia.commons/Marko Milivojevic

U Banatu, pesme su kategorizovane prema mestu izvođenja – za dom, sokak ili kafanu. Dragocena zbirka narodnih pesama prikupljena je i sačuvana zahvaljujući naporima kao što je MiIenko Parabućski, koji je 1953. godine objavio stotinu starih narodnih pesama koje su vremenom utihnule, iako su nekada odjekivale na tlu Vojvodine. Iako za neke pesme znamo autore, poput Marka Nešića ili Isidora Bajića, za druge je autorstvo ostalo tajanstveno.

Prema stihovima Milorada M. Petrovića tako je nastala pesma „Jesen stiže“, koju je za nove generacije zabeležio Milenko Parabućski.

Jesen stiže dunjo moja, jesen rana
Od jeseni do jeseni svo se selo već poženi
Dunjo moja beži meni, ne čekaj jeseni.

Svake noći dunjo moja
Svakog dana.
Brojim sate, mislim na te
Dušo moja umreh za te!
Budi moja blago meni, ne čekaj jeseni.

Mladost prođe dunjo moja,
Mladost rana.
Ja te dušo željan osta,
Čekanja je bilo dosta.
Beži meni o jeseni,
Ne varaj jarana!

Pesme zaista nose dušu i nasleđe jednog naroda ili regiona. Njihova važnost je neosporna kada je reč o očuvanju kulture, tradicije i identiteta. Kroz pažljivo očuvanje, izvođenje i širenje, pesme ostaju žive veze između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ovo nasleđe pesama nosi dušu Vojvodine i predstavlja most između prošlosti i sadašnjosti.

Pročitajte još:

Preuzmite našu Android aplikaciju sa Google Play Store.

Tagovi:

Pročitajte još:

Претрага
Close this search box.