Gejše, najpoznatije dame Japana

U Japanu je posebno važna uloga gejši, jedne od najčešće spominjanih i pogrešno interpretiranih institucija japanske kulture. Gejše su profesionalne hostese koje zabavljaju goste različitim primenjenim umetnostima.

Velika, crna veštačka perika koja imitira prenaglašeni volumen kose vezane u punđu, bez mnogo detalja; crveni i crni krejon oko očiju i crveni karmin preko celih usana; drvene japanke na nogama (geta) i kimono s belom kragnom čije su šare i cvetni motivi veoma svedeni, a dezen uvek u skladu sa trenutnim godišnjim dobom, najbolji su pokazatelj da je pored vas upravo prošla prava gejša u svojoj “radnoj odeći”.

Reč “gejša” nastala je od japanskih reči gei (umetnost) i sha (sufiks za osobu ženskog pola), i znači – umetnica. Gejše su osobe koje nakon pet godina školovanja uspeju da ovladaju veštinama kao što su: sviranje na nekoliko nacionalnih instrumenata (na primer šamisen), plesanje nacionalnog plesa, pevanje narodnih pesama, ceremonija služenja čaja i poznavanje društvenih igara. Poželjno je da su obrazovane, kako bi mogle da pričaju interesantne priče i vode razgovore sa grupom muške klijentele koja ih unajmljuje kao neku vrstu pratnje. Društvo grupe gejši najčešće se organizuje prilikom poslovnih banketa i grupnih proslava koje čine muškarci, kako bi im veče učinile prijatnijim.

Sredinom XIX veka, dolaskom Zapadnjaka u još uvek srednjovekovni Japan mnogi od njih nisu umeli da razlikuju prostitutke i zabavljačice (oiran) od gejši, te su svrstavši ih u istu grupu gejše potpuno pogrešno izjednačene sa prostitutkama.

Gejše mogu postati osobe koje nisu mlađe od 25, i to mogu ostati do svoje 75. godine života – takozvane Jikata, koje uglavnom paveju i sviraju. Za razliku od gejši, reč maiko (majko – devojka koja pleše) odnosi se na učenice, buduće gejše koje još uvek uče zanat.

Gejše imaju svog patrona. Patron se nazivao dan-na i po pravilu je izuzetno bogat, kako bi mogao da priušti vrlo visoke troškove koji podrazumeva izdržavanje i usavršavanje gejši. Oni postoje i dan danas. Iako je moguće da su gejša i dan-na zaljubljeni, njihov odnos je uvek zasnovan na plaćanju i financijskim mogućnostima patrona da plaća račune. Veza gejše i dan-ne, ukoliko postoji je “svet za sebe” i nikada nije javna.

Gejše su se razlikovale od žena koje su te muškarce čekale kod kuće, jer se od domaćica očekivalo isključivo bavljenje kućnim poslovima i potpuna podčinjenost muškarcu. Ta ograničenja i sputanost koje je društvo nametnulo ženama, umanjivalo je životne radosti njima, ali i muškarcima. Zbog toga je nastala gejša, kao ispunjenje potreba za sadržajnim odnosima. No, taj se servis plaćao i to skupo.

Uspešna gejša demonstrira lepotu, gracioznost, umetnički talenat, šarm, besprekorni bonton i profinjenost. Njihovi gosti lojalni su godinama, a novima nije dopušteno da uđu u kuću čaja bez posebne preporuke. Profesija gejše je vrlo skupa i jedna gejša zabava košta i nekoliko hiljada eura. Pre sto godina bilo je oko osamdeset hiljada gejši u svetu, a danas ih je manje od deset hiljada, kao posledica modernizacije japanske kulture. Danas gejša žene mogu biti foto modeli i mogu da putuju po svetu.

Lice gejši (ali i majko) ponekad je obojeno u belo (shiro-nuri), osim tri pruge pozadi na vratu (komata) koje ostaju u boji kože što se u japanskoj tradiciji doživljava erotičnim detaljem ženskog tela. Majko nose šareniji kimono od gejši, sa većim obijem (leđna dekoracija kimona), više detalja na odeći i ukrasa na punđi (od njihove kose), a na nogama imaju okobo, tradicionalne drvene nanule sa visokim platformama. Takođe, razlika između majko i gejši je u tome što prve imaju punđu od svoje kose, a gejše isključivo nose perike sa veoma malo dekoracije.

Gejša nekada nije bilo isključivo zanimanje žena, već i muškaraca. Postojali su još u XIII veku, a njihov naziv na japanskom bio je taikomochi ili hōkan. Iako su bili lični družbenici šoguna, povezuju ih i sa zanimanjem komičara, imitatora, zabavljača nalik “dvorskoj ludi” na evropskim dvorovima, čak sa dobošarima. Sve do XVIII veka bilo ih je više od žena, ali je od XIX veka njihov broj počeo je naglo da opada.

Krajem XX veka, izvestan broj strankinja po prvi put je uspeo je da stekne zvanje gejši u Japanu. Osim obaveznog dopuštenja roditelja da uče za gejše i odličnog poznavanja japanskog jezika, prilikom aplikacije za učenje od buduće gejše traži se i da nije viša od 160 centimetara i teža od 43 kilograma, što mnogim Zapadnjakinjama predstavlja prepreku.

Pročitajte još:

 

Preuzmite našu Android aplikaciju sa Google Play Store.

Tagovi:

Pročitajte još:

Search
Close this search box.