Ovako su Sonja Božić i Cvijović vladali Vazduhoplovnom akademijom (3. deo)

Čuo sam za bivšeg profesora Bastu i profesorku Zrnić, koji su izbačeni iz škole na čudovišno bezobrazan i podmukao način. Uveravali su me da nema podlosti koju ne bi bili spremni da učine ako im nisi po volji, da su spremni i na laži, klevete, indirektne pretnje i ucene, a ako sve to ne pomogne onda bi iznalazili najzamršeniju pravnu začkoljicu na osnovu koje bi izdejstvovali suspenziju, piše u ličnoj ispovesti Svetislav Pušonjić, daleke 2015. godine.

Njegovu priču, koja je neverovatno obimna i prepuna činjenica, bitnih da se sagleda način „stolovanja“ Gorana Cvijovića, Sonje Božić i drugih Cvijovićevih „kadrova“ nad Vazduhoplovnom akademijom kao ličnom imovinom, prenosićemo Vam kroz 17 nastavaka. Ovo je 3. deo.

Saznao sam i za volšebni dolazak Branke Mitić na direktorsko mesto uz pomoć nekih političkih struktura, iako je svega četiri člana kolektiva glasalo za nju, dok je većina glasala za drugog kandidata. Čuo sam i za pozamašne školske prihode o čijim tokovima niko ništa nije znao niti je smeo da pita.

Tada mi je teško bilo da poverujem u sve to, mada me iskreno rečeno, zađevice unutar kolektiva nisu previše ni zanimale. Nisam bio nezadovoljan poslom i platom, sa đacima sam uspostavio veoma dobar odnos, a ostajalo je vremena i za druga interesovanja. Ali koliko god se čovek trudio da ostane neutralan, sopstvenog mira radi, život sam nameće situacije kada moraš da se opredeliš – najčešće između sopstvenog mišljenja i onoga što ti nameće okolina.

Na jednom Nastavničkom veću glasalo se o isključenju petorice učenika zbog tuče. Iako prestup ne beše bezazlen, smatrao sam da je isključenje iz škole preoštra kazna, pogotovo što sam dotičnim učenicima predavao i poznavao ih kao solidne đake pristojnog vladanja.

Jedan od njih je bio odlikaš, a ni drugi nisu važili za problematične. Tuča je počela pukom slučajnošću, iz uobičajene tinejdžerske obesti i s obzirom da je prošla bez većih posledica, “jedinica pred isključenje“ bila je više nego dovoljna kazna. Moj stav delila je većina kolega sa kojima sam pre sednice razgovarao – kazniti da, isključiti ne. Verovao sam da će i odluka biti takva.

Verovao sam da Nastavničko veće ima svoje “ja“ i da neće glasati protiv svoje savesti. Međutim, kada je počela sednica i ta tema došla na red, direktor Branka Mitić je vrlo agresivno tvrdila da učenici “moraju biti isključeni“, jer je to “jedini način da se u školi uspostavi disciplina“. Svaki pokušaj prigovora odlučno je sasecala, još agresivnije saopštivši da “odluka mora biti doneta jednoglasno“(?!).
Odmah se prešlo na glasanje. Na moje veliko iznenađenje Nastavničko veće je odobrilo isključivanje svih pet učenika iz škole. Uz nekoliko uzdržanih, protiv je bio samo jedan glas – moj.

Posle Veća kolege su me gledale sa čuđenjem (a i ja njih), a jedna koleginica iz aktiva srbista mi je došapnula: “Nije trebalo da glasaš protiv, oni to ne vole“. Tada sam iznenada postao svestan bezumnog straha i uspavane savesti kolektiva, a isto tako da Oni (Goran Cvijović, Branka Mitić i Sonja Božić) ispod svog osmehnutog lica imaju i neko drugo, koje mi se tokom vremena jasnije otkrivalo.

Recimo, odmah posle tog Nastavničkog veća Goran Cvijović, tada jedan od zamenika, odvojio me je na stranu i upitao: “Zašto si glasao protiv?“ Ja onako zatečen objasnih kako mi savest ne dopušta da glasam za isključenje učenika koje znam kao valjane, od kojih je jedan čak i odličan đak, i to zbog nečega ne naročito strašnog. No on me je zasuo objašnjenjima o “redu i disciplini“ koje je neophodno uspostaviti, te se zbog toga “kola moraju na nekome slomiti“, makar to sasvim i ne zasluživao.

Nastaviće se…

Tagovi:

0 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare

Pročitajte još: