VRŠAC – Nisam imao ništa protiv “reda i discipline“, naprotiv, ali da se “kola lome“ na onome ko to ne zaslužuje bilo mi je sasvim neprihvatljivo. Dodatno me je začudilo što im je smetao čak i taj glas protiv “odluke nastavničkog veća“, iako on kao jedan jedini, nije predstavljao ništa spram osamdeset “ostalih“, piše u ličnoj ispovesti Svetislav Pušonjić, daleke 2015. godine.
Njegovu priču, koja je neverovatno obimna i prepuna činjenica, bitnih da se sagleda način „stolovanja“ Gorana Cvijovića, Sonje Božić i drugih Cvijovićevih „kadrova“ nad Vazduhoplovnom akademijom kao ličnom imovinom, prenosićemo Vam kroz 17 nastavaka. Ovo je 4. deo.
Dakle, Uprava je želela apsolutnu podršku za sve svoje postupke, ma koliko bili bezumni, čak je i jedan glas protiv vređao njihovu sujetu. Nizali su se događaji koji su to potvrđivali.
Jedanput se, recimo, glasalo o izbacivanju učenika koji je bacio flašu jogurta kroz prozor i njome slučajno pogodio kamion u prolazu. Tada se Branka Mitić pozivala ne samo na “zakon“, nego i “moral“ kolektiva, koji “sebi ne sme dozvoliti popustljivost“. Činila je to vrlo žučno, pa i prilično uvredljivo po ličnosti prisutnih, te iako je kolektiv bio sklon da učenika ostavi, zastrašen njenim besnim tiradama opet je glasao protiv svoje savesti.
No kada je jedan učenik ciglom razbio šoferšajbnu jedne profesorke, ogorčen ocenom koju mu je zaključila, Branka Mitić se jednako žučno pozivala na to da “biti profesor pre svega znači biti pedagog“, u očiglednoj želji da umanji značaj incidenta i dotičnog učenika spasi izbacivanja, što joj je i uspelo (iz rođačkih, komšijskih ili prijateljskih razloga).
Posle toga je bilo brojnih, čas nerazumno rigidnih, čas tendeciozno blagih postupaka Uprave, uvek podržavanih od strane pedagoško-psihološke službe i izvesnog kruga poltronski nastrojenih kolega. Bolji i čestitiji deo kolektiva povlačio se u ćutnju i ravnodušnost, ne usuđujući se da podigne glas, jer kako se poneko usuđivao da mi kaže, “navući na sebe gnev Uprave značilo je uskoro ostati bez posla“.
Jedna koleginica mi je priznala da se sve više “oseća kao miš“ i da joj to postaje nepodnošljivo. Druga, očiju orošenih suzama usled sveže pretrpljenog poniženja, ispovedila je da nju i druge profesore računara Uprava eksploatiše mimo nastave, provodeći na tom poslu i više sati nego u nastavi, bez ikakve novčane nadoknade i još ih zbog toga podrugljivo naziva “crncima“.
Tih dana sam se sprijateljio sa grupom mlađih kolega, pa smo posle časova često odlazili u kafanu. Jednom se među njima poveo razgovor o zameniku Goranu Cvijoviću. Do tada sam primetio kako se kolektiv prema njemu odnosi sa mnogo više strahopoštovanja nego prema samoj direktorki Mitić. U školu je dolazio velikim metalik-zelenim “Pasatom“, nosio skupocena odela i ponašao se kao da je škola njegova privatna firma, a ne državna ustanova.
Oko njega se jatio veliki broj kolega i koleginica, sasvim iskrenih obožavalaca, spremnih da reaguju na svaki njegov mig. Gde on okom, tu oni skokom, u najbukvalnijem smislu. Cvijović ih je zauzvrat nagrađivao manjim i većim privilegijama, pa sam tu saznao, na primer, da profesor fizičkog Nebojša Ković svake zime odsustvuje po nekoliko meseci iz škole da bi držao školu skijanja na Kopaoniku i Jahorini, dok drugi pišu izjave za svako slučajno zakašnjenje.
Saznao sam i druge pikanterije, ponajviše o zgodnim koleginicama iz Cvijovićevog kruga, koje su mu bile švalerke, a i razne druge stvari. Krupan i ugojen, uvek vickast i raspoložen, on je zaista i delovao kao nekakav poslovnjak-hedonista, čitavim držanjem odudarajući od prosvetarskog ambijenta.
U kafani sam čuo i da je Goran Cvijović bivši “Drapšinov“ đak, sasvim prosečan kao srednjoškolac, ali da je uprkos tome završio dva fakulteta, mašinski i ekonomski, da je na Mašincu čak nedavno magistrirao, a spremao se i da doktorira.
U “Drapšin“ je kao profesor stručnih predmeta došao početkom dvehiljaditih, da bi nakon samo godinu i po dana postao zamenik Branke Mitić, koju je preko svojih veza progurao na direktorsko mesto, da ga čuva dok na to mesto ne sedne sam. A to će biti za godinu ili dve, na sledećim izborima za školskog direktora.
Nastaviće se…